U rukama mi je. Bio jučer, ali izmakao. Dovoljno da osjetim atmosferu stripa “Black Paths” poznatog francuskog autora Davida Beaucharda. Iako ne ludujem za francuskim strip kreacijama ova je specifična jer se osovina radnje odvija u Rijeci! Kao pravom “provincijalcu” godi biti prepoznat od “stranca”. Naime, David B. je kao dobar temelj scenarija prepoznao avanturu D’Annunzia u Rijeku poslije Prvog svjetskog rata, uz priču o izumu Torpeda, vjerojatno najsnažniji istraživačko/turistički/kulturološki/marketinški potencijal grada!

        Iako je godina 2011. D’Annunzio se u Rijeci i dalje na svojevrsan način mora boriti za egzistenciju s obzirom da ga se prečesto potpuno bezvezno isključivo etiketira kao tvorca “prve fašističke države na svijetu” i tumači kroz političku ideologiju. Krivo, krivo, krivo… Dobra prilika za promjenu takve situacije bila je početkom godine u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja gdje je postavljena izložba o riječkoj D’Annunzijevoj utopiji, ali čiji rezultati su, s obzirom na potencjal i činjenicu da se ovaj prečesto neinspirativan muzej nalazi u brutalno genijalnoj Guvernervojoj palači odakle je i D’Annunzio upravljao gradom, bili preskromni. Novac, novac, novac, volja, volja, volja…

     
Ukratko, bili su to dani ludila za Rijeku u kojoj su se u ekstatičnom deliriju našli umjetnici, futuristi, futurolozi, utopisti, prvoklasni luđaci, sanjari, kreativci, mistici… “Mash up” ideja i ličnosti kakav se ne viđa često ni u svjetskim razmjerima, a kamo li u okvirima malene Hrvatske.  Atmosfera dionizijskog ludila solidno je prenesena u strip. Danas nam je ostao Belveder i umirovljenici. Puno inspiracije za kreaciju u tom kontekstu nema…

Godina 1995.. Video klub naziva F&L zvali smo gotovo neobjašnjivo “flurtić end lurtić” ne znajući što točno slova točno znače. Vlasnik nam pruža letke  video kluba. “Dijelite ih djeco po kvartu dobit ćete žetona za arkade”, kaže Ćelava glava. A u njima Sunset Riders. Kaubojska pucačina. Sati i sati su progutani u tom malenom video klubu koji uzgred rečeno ni nije bio dobro poziciniran. Rok trajanja – šest mjeseci.  U suštini nikada više arkadni stroj ni nije previše zakoračio u betonske nizove “škurog” Ri naselja.  U oglasu smo vidjeli: “Iznajmljuje se Playstation. Pet igrica po izboru. Crash Bandicoot.” Godine 1997. slijeće i prvi PC Pentium 166Mhz. Buđenje ranim jutrima zbog  snovite manipulacije koliko polja izgraditi i koja će biti taktika Grka u Age of Empires. Ostala je samo Dioptrija.  

Ljeta i ljeta i ljeta (…) činilo je čitanje Martina Misterije.  Hvalio sam ga. Volio. Twitter čovjek Teo se nije slagao. Kako god. Ovo ljeto došao je Kraj. Na kioscima stoje Tex, Mark, Dylan, Zagor, “pune nam ga uši” Alan Ford, ali ne i putnik kroz vrijeme, dimenzije, svjetove… Marti nije uspješan praktični švaler kao Dylan.  Smotaniji je. Ali pametniji. Ne vodi ga samo intuicija. Ima znanje. Marti ne sanja nego doživljava. Martiju na put staju promišljene urote, a ne noćne more. No možda je i tako bolje. Bacimo pogled divovskog oka na kioske – Bonelli na Bonelliju. Gotovo nitko drugi, ako ne računamo onu Spider-man infantilnost (na stranu zidni poster u sobi čiji kontekst je drugačiji), opstao ni izrastao nije. Stripovi ne trebaju živjeti na uspomenama već od ometajuće hiperaktivne Mašte. Kupuju Nostalgičari i Emotivci.  Esencije nema. Jednom mi je drugar u uho šapnuo zanimljivu – kolekcionari ustvari same priče ne razumiju – ganjaju vlastitu posebnost, prošlost, opsesiju, cijenu… Nisam vjerovao, ali peto i pol čulo ne miruje. 

8-bitna sjećanja kojih nema

Posted: Kolovoz 4, 2011 in Uncategorized

 Neću previše. Peek&Poke. Sve se u principu zna ili je lako “gugljivo”. Četiri godine. Mislim da zaslužuje ljepši video, ali i ovo je dovoljno da posvjedoči i ostane. Grubo kao i ruke nakon glancanja laminata prije nečijeg dolaska. Moj rođendan @P&P mjeri se mjesecima. Isto četiri iako je članak o Digitronu na Planu B @tportal znatno ranije pokrenuo Facebook tražilicu Tog čovjeka. Početak koji čeka sjećanja.  Hvala @sveto051. Ultra loš tviteraš i još gomila toga lošeg, u duši čudan spoj jugoslavenskog komuniste i fiumanskog autonomaša, ali prokleta energija. Mili moj pikselizirani Delboy. 

 
I dok sjedim ovdje u hladu i kroz prozor posmatram njega, kontam da je Freud u pravu i da je seks korijen svega, kaže stih o Murgi drotu. Policajac, seksualne frustracije i sve što ide u paketu. Zvučalo je logično. U kultnom filmu “The Doors” djevojka još kultnijeg Morrisona čeka lift, otvaraju se vrata, a pred njenim frajerom zauzeta kleči Nico dok se Jim krevelji. Neotesani roker, lik koji nadrogiran okolo viče “ja mogu sve!” Izgledalo je logično. Zuckerberg i ekipa programiraju, po gajbi lutaju “groupie” djevojke spremne na sve. Geek pred računalom, beskrajna ambicija. Izgledalo je jednostavno – čudno. Znam, sigurno ste pomislili ili googlali (ako to dvoje već nije sinonim) i pomislili da su te Društvene mreže plod Mezrichove izmišljotine iz knjige Slučajni milijunaši, način kompromitacije lika koja nas je spojio s razrednim kolegom iz trećeg osnovne. Sve opravdano, ali sjetimo se – egzistiramo u mcluhanovsko-baudliardovskom svijetu. Istina, njen sadržaj i dometi tu nisu važni. A i sve se bojim koliko bi jurili u kina i u milijunima gledali trailer filma najavljenog – “cijenjeni gledaoci, imate priliku vidjeti gledati dokumentarac o Facebooku. Tekst čita Miljenko Kokot.”

            Vratimo se na bitno – geekovi i seks.  Gledali ste film, pa  nećemo puno prepričavati.  Iz njega preočito izbija presnažna ambicija (Zuckerberg  je wallstreetovski Gekko nove generacije, a pohlepa je potvrđena kao dobra), ali i golema seksualna energija. Grupie djevojke ili ljepotice Vanity Faira od šezdesetih na ovamo rezervirane su uglavnom za rockere, opake momke na rubu zakona, prave pastuhe… Nikako ne geekove. A u Društvenoj mreži od Harwarda gdje se svi uglavnom žele poševiti (Zuckerbergove riječi), pa do gajbe u Kaliforniji iza vratiju više se ne cere Morrisoni već Zuckerbergi. Neću reći da mi se ne sviđa. Hm, pa bože moj. Ali svejedno se pitam. Što postadoše geekovi? Sjećate se onih očajno asocijalnih likova urkelovske vanjštine koji o seksu razmišljaju u vidu simulatora i Deanne Troi. Svi smo uvijek znali da su Revenge of the Nerds i Bill Haverchuck prekarikirana slika, no s trunkom istine.  Lewis Skolnick i Betty Childs nepobitno su Romeo i Julija tehnološke revolucije. Seks je uvijek bio  područje u kojem su se geekovi prikazivali kao nes(p)retni i ne previše lijepi, ali opet na posljetku zbog najljepših ljudskih karakteristika najprihvatljivji partneri. Prava geek bajka. Na sličnom izvoru uživali smo i epizodama Teorije Velikog praska – Leonard pati, a plavuša Penny se ne da tek tako uvući u svijet fizikalnih formula i plahti s likovima superjunaka. A onda pravi Big Bang! Leonard scores! Sad porinite u sebe i recite kome su zadnje dvije sezone bolje? Nijednom old school geeku. Dijelom zato jer je geek humor prepustio mjesto ispraznom nadmudrivanju o seksu, vezama i sl. Praktički Suite Life of Zack and Coady i Hannah Montana za starije od dvanaest.

Naravno, nisam naivan.  Zadnjih dvadesetak godina seks je prodavao sve – od madraca, ledenih čajeva, parfema…Kao da bi Ilijada i Odiseja bile fora da nisu bile erotikom nabijena sapunica starog vijeka. Provjeravam  i timeline, netko je opet tvitnuo da se zamalo sudario zbog Liscinog plakata. Sve kul, no tendencija i posljedice mi smrde. Više volim geek bajku, nesretnika s predimenzioniranim cvikama, maštara o princezi Lei  nego programera koji si guše u kokainu, mignu prstom, ova dođe i… (cenzura). Geekovi su bili fora jer su baš tako zakon pametni, a brutalno malo seksi. Čemu zbog Facebooka razbijati to ogledalo?

Zašto pekare ne prodaju snove?

Posted: Listopad 9, 2010 in Uncategorized

Jednu od osobno najdražih knjiga napisao je Heinrich Eduard Jacob naslovivši ju dosta hladno i tehnički “Šest tisuća godina kruha”. Iza takvog naslova očekujete dosadnu kronologiju i slična “činjenična” čuda tradicionalne historiografije, no ugodno ćete se iznenaditi. Kruh, temeljna životna namirnica, iz njenih redova, ispada upravo živ i uzbudljiv kakav u našoj svakodnevici doista i jest. U Jacobovoj knjizi možete među ostalim pročitati i kako se unutar kršćanske kulture o mlinarima i pekarima  stoljećima razvijao mit kao “slugama đavla”. Godine gladi i nestašice su bile česte, a oni su sa svojim cijenama i manipulacijama djelovali kao utjelovljenje sluga Nečastivog. Posljednjih mjeseci i u meni egzistira taj tračak srednjovjekovnog duha. Naime, nanervirale su me riječke pekare koje smatram možda najjadnijma u državi. Svugdje drugdje sam se bolje i ugodnije prehranio na cesti nego u Rijeci. Idem se stoga malo ufurati u ulogu Godina kad svim mogućim strukama dijeli savjete o imidžu i poslovanju. Nikad se ne zna koji pekar voli blogove.

1. Atmosfera – Jasna je stvar da živimo u vrijeme doživljaja. Iako nikada nismo zadovoljni količinom vlastitog materijalnog bogatstva tj. količinom i vrstom stvari koje posjedujemo svega imamo više nego ikada.  Živimo iza računala zaštićeni ekranom i materijalnom dokolicom.  Autentičnih životnih doživljaja imamo sve manje. A upravo pekar, mjesto rađanja kruga, u toj želji treba pronaći svoje mjesto…Tko ne bi htio ući u topao, ugodan prostor pred nasmijanog lice prodavača? Ovdje je sve drugačije. Na sve strane samo vire hladne pločice, a niz pekara je prostorno prevelik za količinu ponude. O mirisima da ne govorimo…Oni praktički ne postoje. S obzirom da se gomila prodavaonica kruha naziva pekarama, ali se tamo kruh ne peče, dio uzroka sterilnosti je jasan… Prodavačice su obično najamne radnice koje vjerojatno rade za premalenu plaću ili bar vjeruju da zaslužuju više. Lica su obično mrka, tmurna, a usluga mehanička… Smiješkom se može prodati i lijek protiv gljivica na nogama, a kamo li ne kruh.

2. Cijena – Ok, znam da obrti i trgovine žive u simbiozi s pijavicom državom što slabi i puno jače organizme od poduzetnog pojedinca, te da cijena pšenice ovisi i o “efektru leptira” tako da čim je neki pripiti Rus zapalio polje pšenice zajabavajući se sa frendovima  posljedice osjetimo i mi. Ali eto, ako bijeli kruh u pekari koju smo opisali kao hladno mjesto dođe sedam i pol kuna, jasno da odlazimo prema trgovačkim centrima gdje ga nabavimo i za tri i pol. Znači 30 dana kruha u pekari dođe 225 kuna, a trgovačkom centru 105! U okolini moje zgrade imam dvije “velike” pekare. Niti jedna nema sniženja kruha čak ni nakon osam sati na večer što znam da je praksa u dosta pekara u drugim dijelovima zemlje.  Ne kužim dovoljno dobro tu duboku metafiziku. Znam samo da mi se itekako isplati svaki dan platiti kruh tri do četiri kune jeftinije. Razliku od 120 kuna radije uložiti u koju dobru knjigu, magazin, tehnološki komad, igricu ili strip podržavajući  te kreativne industrije.

3. Ponuda – Sve ovo možda bi se i moglo zanemariti kada bi u pekarama dobivali nešto doista dobro, posebno… Bez užitka želuca slaba je mogućnosti i užitka glave. Ovako to obično izgleda u Ri – dvije do tri vrste kruha, slanci, par kroasana, trokuti od sira, krafne, kifle, burek. Ima još par artikala koji se vrte, no često  je suština. Dakle prvo čega fali je kvantiteta. Pune bogate vitrine trebale bi privlačiti kupce nakon novogodišnjeg ručka. To bi bila #win situacija. Ove privlače čovjeka u prolazu kojem se žuri, nema ili ne zna gdje drugdje nešto pojesti. Drugi segment je kvaliteta. Kruh je šupljikav i lako mrvljiv, što opet vrlo često izostaje kod kruha iz trgovačkih centara, pa mi je još manje jasno kakvom kvalitativnom razlikom u ponudi se pekare misle boriti. Kroasani su posebna priča – šuplja mrvljiva peciva u koja je bez reda i smisla šutnuta žlica marmelade ili čokolade. Kroasan je po sebi lijepa riječ, šteta što ju se prostituira na ovakav način…

Ljudi u pekare idu po inerciji. Nalazi ti se pored zgrade, pa kupiš kruh nakon što si bacio smeće… Ima i ponešto naivaca koji vjeruju da dobivaju nešto autentično, “domaće”. Iluzije su lijepe. Štite nas i čine sretnima. Moje je razbio jedan tvrdi suhi trokut sa sirom kupljen na odličnoj poziciji u centru grada koji sam jutros u 8 i pol morao baciti u smeće.

Prvih 100 se ne baca u vodu

Posted: Listopad 3, 2010 in Uncategorized
Oznake:, ,

Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, veli “stari” pjesmuljak. Kada je riječ o blog platformi Tumblr stihovi poprimaju drugačije, ali jako realno značenje – doći do 100 – og followera doista je ozbiljna “gnjavaža”. Srećom, uz ponešto poklopljenih okolnosti, a nadam se i zaslugom kvalitete tj. zanimljivosti sadržaja, Tumblr blog Kile100 dočekao je taj dan prošli tjedan! (Standing ovation). Vrijeme je za polaganje računa.

Tumblrati sam započeo neposredno pred ovogodišnjii Praznik rada s fotografijom neposredno skuhanog fažola i komentar o debilnim sindikatima. Iskreno, nisam imao pojma o čemu je točno riječ s obzirom da su dotadašnji doticaji s Tumblrom bili samo u vidu zanimljivih linkova dobivenih selekcijom stručnjaka Plana B. Tek sljedeće jutro dobio sam jasan osjećaj o potrebi praktičnog mjesta na kojem mogu dijeliti gomilu materijala dobivenog istraživanjem šarolikog spektra povijesnih tema. Kroz par dana operacionalizacije zamisli Tumblr se pokazao kao sjajan izbor kroz koji se na vrlo jednostavan način distribuirrala npr. stara reklama za piće ČIK, golišava duplerica Starta, ali i stizala nevjerojatna količina inspirativnog materijala. Kažu da se ovisnost o heroinu razvije kroz dvadesetak dana konzumacije. S Tumblrom sam bio tek na trećem, a simptomi stigli.

Svi znamo kako komunikacija na Tumblru izgleda – osim aktivnosti kroz stavljanje vlastitog sadržaja, reblog i like opciju, nije potrebno ništa drugo iako mogućnosti implantiranja postoje. Priznajem, prema “reblog” kriteriju grozan sam Tumblraš iako “jake” korisnike te opcije izrazito cijenim –  od 316 vlastitih postova manji je dio reblogan dok većina pripada pronalascima kroz gomile starog medijskog materijala i posljedičnim vlastitim objašnjenjima. Izreka “daleko od očiju, daleko od srca” pri tome dobiva pravo značenje s obzirom da Tumblr uglavnom vizualan medij, pa slabo rebloganje nosi slabu prisutnost na dashboardu followera, manju mogućnost daljnjeg rebloganja, lajkanja i sl. Kako mi je cilj prvenstveno originalnost i jedinstvenost sadržaja Tumblr Kile100 možda je interesantniji kao dio bookmarksa nego dashboarda. Režem si granu na kojoj sjedim i nikada neću doći do 101 followera ovakvim savjetima, jelda?

E sad, kakav je to sadržaj? Opis bloga kaže – Disneyland povijest. Što bi to bilo – klaunijada, ismijavanje povijesti? Ne. Protest protiv likova u odjelima iz HAZU-a? Možda. Naime, i krtice već među sobom pričaju da je koncept tradicionalne političke povijesti prevaziđen, a da sve veći broj mlađih povjesničara naglasak stavlja na teme povijesti svakodnevice, mentaliteta, potrošačkog društva i sl.  S obzirom da je titula znanstvenika priznata tek kada imate diplomu doktora, radite na fakultetu ili institutu koji vam za istraživanje koje radite i plaćaju, zbog čudnog, možemo reći hrvatskog, spleta okolnosti teško da ću ikada pripadati toj grupi ljudi. Nemam mentora koji me savjetuje i vodi kroz obilje građe, ne boravim u okruženju u kojem se dijele “znanstvene informacije”, moj rad ne vodi prema napredovanju u znanju i povećanju plaće, moje ime ne otvara sva vrata jer nema preporuke “znanstvenika” ili “institucije”… Sve što se nađe na Kile100 Tumblru od idejne, fizičke i financijske provedbe  rezultat je “one man band” gerilske aktivnosti zbog osobne potrebe za izražavanje, komunikacijom i učenjem.  Prije nego povjesničarem smatram se  “istraživačem”, dijelom znatiželjnih ljudi s raznolikim interesima koje pokušavaju zadovoljiti svim silama. Pa makar bi “po hrvaški”  bilo racionalnije i vrijeme pisanja ovog posta uložiti u učenje zakona za profesorski stručni ispit.    Kako je jedna od mojih “istraživačkih strasti”  povijest proizvoda materijalne kulture, brendova, marketinga, tehnologije, popularne kulture (filmova, glazbe, stripova…), stilova života, ideja, kreativnih industrija Tumblr Kile100 njezin je odraz… A za sada moram reći da je Tumblr kao blog platforma  unatoč povremenim tehničkim  kašljucanjima i općenito slaboj popularnosti u “domaćim vodama”, partner vrijedan Doktora Watsona. A tko zna, možda i “Crush it!” vrijeme doista stigne.

Hvala stoga svima koji su Tumblr blog Kile100 podržali retvitanjem, rebloganjem, spominjanjem lijepom riječi jer svaki taj mali bajt produžio  je njegovo trajanje bar tjedan dana., a meni dan učinio ljepšim. ;)