Dosta sreće. Ostvaren je jedan san.

Da mi je netko kada sam kao klinac visio za Super Comom igrajući Contru, posuđivao  Batmana za Nintendo jer nije bilo šanse da mi ga nabave starci, cmizdrio pred izlogom jer mi nisu htjeli kupiti LEGO kocke, radio s frendovima zmaja, kopao kamenjar jer smo tražili ostatke dinosauru i utvrdili postojanje cijele nove civilizacije (…), rekao da ću jednog dana cijeli taj “geek” dječji duh pretočiti u knjigu odmahnuo bi rukom.

Da mi je netko  kada sam kao mladić  upisivao studij povijesti i tonuo u svijet Šubića, Zrinskih, Ljudevita Gaja, Osmanlija, sjednica hrvatskog sabora, Ivana Mažuranića, Hrvatske seljačke stranke, rekao da ću jednog dana cijeli taj svijet političke/nacionalne/destruktivne povijesti maknuti sa strane da bi napisao pozitivnu knjigu o povijesti “geekova” odmahnuo bi rukom.

Sve je učinjeno. Zato jer smo htjeli napraviti nešto čiji domet ne staje na Dravi i Muri. Zato jer smo htjeli iskoristi najuzbudljiviju platformu za izdavaštvo ikad. Zato jer smo htjeli pokazati svijetu da nismo samo čobani s Balkana koji periodički ulaze u ratove. Zato jer smo htjeli napraviti štivo koje se čita u danu, a nauči puno. Zato jer smo htjeli nešto stvoriti. Zato danas ne odmahujem rukom.

Dvije stvari

1. Kako zamišljam budućnost hrvatskog pisca. 

2. Što smo stvorili. http://www.retrogeek.us/

 

Početak.

 

Kontekstualna lektira prije čitanja: http://bit.ly/PUkoeY

Bit ću vrlo osoban. Možda i više nego što doliči bilo kakvom imaginarnom “pravilniku” o mješanju javnog komunikacijskog prostora i osobnih emocija, sjećanja, želja, maštanja…

Rujanska nedjelja, 14 sati i 50 minuta. Na televiziji u Nedjeljom u dva Nenad Bakić jadikuje o hrvatskom jalu, pretjeranom pesimizmu i želji za nesrećom susjeda, paralelno se na  Facebooku javlja kolega sa studija povijesti i filozofije koji se pita da li je studentima prirodnih i tehničkih fakulteta inherentna neljudskost, a iz Novog lista čije stranice ritualno prebirem vrišti glas tuge da je i Gradska knjižnica Rijeka zaposlila “PR stručnjaka”.  Po kontekstu zaključujemo da je to posve negativno, a u iskrivljenom ogledalu prepoznajem vlastiti odraz…

Doista, prije tri tjedna sam dobio posao nakon natječaja Gradske knjižnice Rijeka čiji je tekst sadržavao formulaciju “suradnik za poslove marketinga, odnosa s javnošću i projektima.” Nemam volje niti je mome karakteru pripadajuće imalo hiperbolizirati vlastitu ličnosti ili predstavljati bilo kakav oblik životopisa. Osobna samohvala strana je mojoj ličnosti, a sramežljivost inherentna. Kada tata prepriča anegdote mog odrastanja i dan danas će reći kako sam se oduvijek prvo skrivao iza njegove noge s palcem u ustima, a tek ukoliko bi stekao povjerenje u osobu maksimalno se oslobodio. Ili ne, ako ga ne bi stekao.

Sve u svemu, posao mojih snova koji fenomenalno sažima cijeli skup raznolikih radnih aktivnosti u kojima sam proveo posljednjih 7 godina. Kako sam se i što “prodao”? Iskreno se nadam da je element koji je osvojio ravnateljicu bio uzbuđenje “geeka” i propovijed futurologa. Priliku je dobila misao koja se taložila godinama i čekala da eksplodira u vapaj za stvaranjem u kojem kultura čitanja i pismenosti trebaju postati stup društva u vlaku bez strojovođe koji juri prema zidu trgovačkog centra. Našli smo se u jedinstvenoj prilici da uobičajeno dosadnu servisnu knjižnicu pretvorimo u kreativni laboratorij, prilagodimo je postojećim i još važnije budućim izazovima egzistencije u digitalnom svijetu, iz servisne usluge pretvorimo u kulturnog proizvođača dodane vrijednosti, mijenjamo radne procese i ritmove, oslobodimo između polica i iza pultova zarobljen kreativni potencijal i talente svih zaposlenika… Naposljetku ja jesam – i uvijek ću biti samo – profesor, što je misao s kojom je u uzbuđenju prvog radnog dana nastao tvit “idem iz obrazovanja da bi se bavio obrazovanjem”.  Učiti sebe i druge, u ovoj patetičnoj formulaciji sažeto je sve. “U velikom sam očekivanju dinamiziranja isprepletene mreže stručnjaka za odnose s javnošću da dokažu kako se zapravo radi bezgrešno i kako će u sljedećih par godina cvjetati samo mirisno cvijeće… Usput, upravo ovih dana i Knjižnica je novozaposlila PR stručnjaka”, kaže tekst. Nisam siguran čiji je to točno opis posla, ali za sebe mogu ustvrditi da moj zasigurno nije. Pogotovo oni koji me virtulno i fizički bolje poznaju znaju da su iskrenost, kritičnost i investiranje u vlastito znanje neke od ključnih karakteristika knjiškog moljca. Ovaj stručnjak iz “isprepletene mreže”, manje je lutao po kavama s imaginarnim moćnicima, a uglavnom je bio posvećen knjigama i učenju, pa je još kao student od stipendije i vlastitog rada kupio oko 500 knjiga dok mu je minimalno toliko prošlo i kroz ruke, što kroz posudbe, što kroz trenutno korištenje, u ludo skromnim prostorima knjižnice. Gradska knjižnica Rijeka nije dobila Ratka Mačeka ili nekog na izravnoj liniji s EPH što je skrivena negativna vizura PR-a na koju se cilja.

Što je dobila – pokazat će budućnost. Pravo stvaralačko ludilo se krije tek iza u opisu posla spomenutih “projekata” koji se u novinskoj izjavi uopće ne spominju, a daleko nadmašuju toliko mistificirane PR uloge. Misija nam je užasno teška i složena, te značajno nadilazi uobičajena pitanja knjižničarske struke. Govorimo o trenutku sloma cijele jedne kulture egzistiranja knjige i pisane riječi, a nijekanje i gubljenje u raspravama tipa “uvijek će ljudi trebati miris papira” zavodi na užasno krivi i opasan put opijumskog učinka. U svijetu u kojem su izravan konkurent knjizi prilično uzbudljivi sadržaji s četiri ekrana (pametni mobitel, tablet računalo, osobno računalo i televizija), a ni e-knjiga nije nešto što tek tako privlači pažnju Hrvata, sustav obrazovanja paraliziran višegodišnjom negativnom selekcijom kadrova i neodgovarajućim programima, ekonomija koju možemo slobodno nazvati “pedalinom” s obzirom da joj za rentijerski tip turizma ne trebaju načitani pojedinci, urbani ambijent u kojem je stvaranje i na razini vizure okoliša potpuno nestalo, a klinci odrastaju uz gledanje prodavaonica instant proizvoda, ludi ritam društvenih mreža u koje smo preselili naše ličnosti otkrivajući potpuno nove karaktere (…), da li kao klasična knjižnica imamo problem? Odgovor je izlišan.  

Ne možemo poželjeti izazovniji i uzbudljiviji, a istovremeno riskantniji posao. #Fail pokušaja će biti puno. Jako puno. Duše koje su ozbiljno shvatile naš obrazovni sustav u kojem je pogreška nakon pokušaja solucije nešto najgore što se može dogoditi, te se mora oštro kazniti sigurno su se naježile i pripremile kemijske olovke za upis jedinice. No uvjeren sam da će nas više poraza, učenje iz njih i novi pokušaji dovesti do trajnog uspjeha i koegzistencije  s društvom od četiri ekrana. Dopustimo u jednoj javnoj ustanovi tolikog značaja za sadašnjost i budućnost tu trunku duha silicijske doline, o kojoj smo s divljenjem čitali u toliko knjiga i časopisa. Naš uspjeh se neće temeljiti na “umreženosti” s “opinion makerima” i kalkulantstvu već na radu, riziku, slušanju kritika i želja korisnika, ispitivanju trendova, eksperimentalnom igranju idejama…  Zvuči kao demagogija što nimalo ne čudi s obzirom da smo joj 100 godina izloženi u svim mogućima formama i stupnjevima. Probat ćemo pokazati da nije iako rezultati neće doći preko noći.

Ukoliko se uspjeh pretvaranja knjižnice u vidljivije i dinamičnije mjesto stvaranja doista temelji na kontaktima s umreženom silom moćnika onda smo a priori osuđeni na neuspjeh. Nemamo takve vrstu brojeva.

Bolje se vratiti čitanju, zdravom preispitivanju i nadograđivanju vlastitih ideja… Započet ću sam.  http://tiny.cc/91xdkw

 

 

Negdje oko 1996. godine, taman kada je nestalo ratne ili ratu bliske realnosti, naši betonski kvartovi teoretski kreirani za „puninu socijalističkog življenja“ doživljavali su vrhunce sadržajne ispunjenosti. Nikada ranije i nikada poslije u sve te hladne, naizgled imenovane, a zapravo anonimne ulice, nije ušlo toliko života, ponude, sadržaja… Zasluga je to bila svih tih malih ljudi koji su u navodnoj tržišnoj slobodi pokušavali ostvariti ideal vlastitog življenja. Male trgovine i videoklubovi svakako su u percepciji prednjačili kao „ono što ide“.

U tom bućkurišu ponude u riječkom naselju Škurinje isticala se trgovina čijeg se imena uopće ne sjećam, ali mi je njena ponuda ostala razbacana u fragmente svijesti – letvice, drva, šperploče, ljepila, pile, čekići, čavlići… Kako sam tada bio peti razred, a u školskom rasporedu kao predmet se pojavila tehnička kultura trgovina je bila prirodno odredište življenja. I to sjajno. Kako rekoh, imena se ne sjećam, ali emocija vezana uz uzbuđenje izbora materijala koji će kroz koji sat postati reketa za stolni tenis, sojenica, maketa stadiona, viseći most i sl. ostaje trajno zabilježena. Bar među nama kojima su duh enciklopedije Svijet oko nas i čehoslovačkog Tajanstvenog otoka bili civilizacijsko-životni vrhunac.

No pokazat će se da je hodočašćenje u svijet šperploči bila  zanimacija za jedno ljeto. Nije za to bila kriva ni kriza na Wall Streetu ni Tuđman ni Croatia. Uopće da li je itko bio kriv? Jednostavno, tehnička kultura 1997. godine u mom rasporedu više nije bila predmet na kojem je bila potrebna šperploča jer se ništa s rukama ni pilama ni čekićima nije radilo. Tada, željne slobode i pretjerano lijene to nas je veselilo jer smo dobili tri školska sata na kojima nismo radili apsolutno ništa, a ubrzo je višak slobodnog vremena i adrenalina u kabinetu tehničke kulture dobio i konkretnije konture jer se u svim tim mostovima i sojenicama vidjelo neprijatelja kojeg valja uništiti. U trenu je sve pretvoreno u gomilu drvenog otpada i cijela jedna kultura je nestala zauvijek. Ubrzo je sudbina zatvaranja zadesila i male trgovine, tehnološka revolucija pojela videoklubove, a nas smjestila u trgovačke centre u kojima smo s lakoćom na kartice kupovali i ono što nas je ona pila u petom razredu trebala naučiti da radimo sami.

Stoga, neopisiva mi je sreća kada mi onu istu emociju uzbuđenja iz dućana 1996. godine probudi kolega Tomo, izrazito renesansna ličnost s kojom su me ukrstili neobični životni putevi. Profesor fizike i matematike, edukator, otac, sjajan gitarist i pjevač, tvorac bazena nizu luksuznih vili na Kvarneru, a uz sve to to i DIY frik opsjednut radom s drvom! Sad i s YouTube kanalom. Kakav koktel. Za mene sa sindromom karpalnog tunela zbog previše tipkanja i klikanja je možda kasno da glodalicu doživim ikako drugačije nego kao prstorezac, ali povijesna šteta će biti ako nove generacije ne usmjerimo prema kulturi stvaralaštva koju smo s takvom lakoćom uništili i obezvrijedili u samo par godina. Civilizacijski je izbor da li na Kickstarteru želimo biti samo oni koji klikaju ili želimo biti klikani.     

Instinktivna reakcija na nekakav tekst koji generaciju rođenu nakon 1980. godine proglašava izgubljenom. Baš nju.

Kamov generacija (rođeni 1890. – 1900.) – Kužiš koje sranje, učili nas toj Austro-Ugarskoj,  a sve propalo u trenu kao da nije ni postojalo i što sad. Pogle koliko ekipe je ostalo bez ruku i nogu u Ratu. Još sad ovi automobili, ja sam se naučio na kočije.. Najbolje krepat na nekom groblju u Barceloni. Blago generaciji naših staraca.

Velika depresija generacija (rođeni 1900. – 1910.) – Baš od svih, nas pogodi najveća kriza u povijesti.  A uložio mi stric emigrant iz Otočca i sam gomilu na Wall Streetu. Ej pet godina depresije, bez posla, bez nade. Blago generaciji naših staraca.

Svi protiv svih ratna generacija (rođeni 1910.-1930.) – Što se tu išta ima reći o izgubljenosti i tko je doista izgubljena generacija? Blago generaciji naših staraca.

Hippy generacija (rođeni 1940. – 1950.) – Imamo prvi put veš mašinu, hrane više nego ikad, filmove, glazbu, al nesretni smo brale. Droga potamanila gomilu vršnjaka, pozatvaralo ove iz prosvjeda, ne mogu raditi u velikoj firmi jer gaze moju individuu… Blago generaciji naših staraca.

Energetika generacija (rođeni 1950.- 1960) – Koje njesra, moramo čitati uz svijeće zbog redukcija struje i voziti par/nepar automobile. Ubrzo nećemo imat ni banana. Vidiš da ova klasična industrija nema smisla, a toliko uložili u metalurgiju, teške strojeve…  Blago generaciji naših staraca.

Banana generacija (rođeni 1960. – 1970.) – Hej  ništa nismo imali, samoupravljanje je propadalo, a po kolektivima se smjestili nesposobne lopuže, kraj Zvečke smo nas pet jeli jednu bananu. Nitko ne  želi mlađe, ova stara partizanska generacija se ne da s položaja… Blago generaciji naših staraca.

Žanko/Kutle generacija (rođeni 1970. – 1980.) – Ok, generacije dožive rat, ali nitko kao mi ovakvu privatizacijsku pljačku, promjenu sustava u kojoj su čak i stvari koje smo učili u ekonomskoj školi preko noći postale besmislene… Blago generaciji naših staraca.

Milenijci (1980. –  2000.) – Financijska kriza, ropstvo u kredite, nema  sigurnih stanova i poslova naših staraca, kompovi su nas odstranili jedni od drugih, nema solidarnosti, visoko obrazovani za učiteljice, ekonomiste opće prakse i profesore hrvatskog, a nema posla… Nama je definitivno najgore i mi smo najizgubljeniji. Blago generaciji naših staraca.

Geek Hartera

Posted: Lipanj 20, 2012 in Uncategorized
Oznake:, , ,

Dijete sam s vremenske granice postmoderne koje je gotovo formiralo osjećaj za subkulturni identitet, ali ga je u vrtlogu milenijske konjunkture izgubilo valjda istog onog trenutka kada je na Nokiji 3310 u jesen 2002. godine prvi put zaigrao “zmiju” i promijenio melodiju. Glazbeni identiteti su u međuvremenu postali jedan fenomenalan bućkuriš u kojem klinci jednako vole Thompsona, Franza Ferdinanda,  Karleušu i Fuck Buttonse. Činjenica pomalo izluđuje cijelu tu generaciju stasalu uz buntovne, ali identitetno posložene osamdesete, izaziva njihovu ljutnju i pretvara ih u moraliziranju u nešto puno neugodnije od roditelja. Rijeku je taj proces posebno pogodio jer je i kao grad tek osamdesetih počela pronalaziti svoj nikad nađeni identitet ne bi li pankeraj s Konta s vremenom postao i službenom mantrom o gradu urbanosti, rocka i ostalih “cool” stvari koje vole mladi. Niti kritiziram niti ironiziram već samo deskriptivno prepoznajem proces koji je zapravo karakteristika naprednih zapadnih zemalja u kojem su politički, društveni i ekonomski establishment postali isti oni koji su se 68′ kunuli u dugu kosu, dobru pljugu i ljubav.

U taj kontekst uklopila se Hartera…

        Ne posjećujem redovito festivale i bilo bi maksimalno nepošteno iznositi bilo kakvu kvalitativnu tvrdnju. Iskreno, mojoj “geek” liniji s čini se ozbiljnim poremećajem radoholičarstva to ne nedostaje. No Hartera kao produkt grada odrastanja i izbora življenja dobiva specifično mjesto, što ne čudi s obzirom da su uz Harteru vezane osobne emocije i nostalgična sjećanja. Uostalom to je mjesto gdje se pred nabildanim redarom tražila zaboravljena karta dok je s desna s prezirnim očima razočaranja gledala s cura za koju ni Doktor Who ne bi tada pretpostavio da će mu postati supruga. Hartera nije nikad bila destinacija zbog glazbe, višemjesečnog iščekivanja liste izvođača, pa onda još dužeg grintanja jer “su to sve neki nepoznati hipsteri”.  Iskreno, boli me briga. Sve drugo je uvijek bila dodana vrijednost.

Hartera egzistira u jednom neobičnom procjepu truda organizatora, euforično-njurgavih Riječana, općehrvatskog siromaštva za išta kreativno i doživljajno, te vibraciji vjerne publike. U fenomenološkom doživljaju obično ju se veže uz hipstersku populaciju (dokazni materijal br. 1.)  iako ništa manje zanimljiva nije i “geekovima”. Dokazni materijal redom.

QR kodovi

Još od pretvaranja Gregora Samse u kukca i  kafkijansko-sartrerijanskih egzistencijalističkih plakanja nije bilo tako snažno postavljeno pitanje smisla kao što je slučaj s ovom tehnološkom inovacijom. Ah Europa, taj stari sumnjičavi muzej…  QR kodu mnogi ne vjeruju, doživljaju ga izlišnim, a skeptike ne razuvjerava ni široka popularnost u marketinškim krugova i gomila kreativnih ideja njegove primjene.  Jedna od zanimljivijih dolazi iz smjera Hartere – na Androidne i iPhone uređaj skida se aplikacija koja omogućava igru s QR kodovima smještenima po prostoru Hartere i grad ne bi li se došlo do igrica, stripova i ponešto alkohola. Čak bih rekao da imamo “geek” pobjednika svih ovih godina.

Pulp

Mrleta se zna po mnogočemu, a površnom umu je najjači kao uzgajivač ruža u guzici i ispaljivač čepova iz iste, nešto kritički nastrojenima kao manipulator, ali kako god  bilo čovjek čija kreativnost probija uobičajene okvire. Nastala je tako priča o Vivi Rinocerus, atomskoj fizičarki koja iz ruku zlih kolega otima relikviju Isusovog otiska i bježi, a put ju dovedi do bivše tvornice Hartere.  Priča sadržaja “u samom trenutku Isusova uskrsnuća, sasvim slučajno Isusova ruka dotakne kamen i na njemu ostane otisak. Grupa atomskih fizičara slučajno dolazi do kamena te uz komplicirane atomske eksperimente stvara odljev otiska.” 1954. godine poslužila bi za scenarij “It Came from Hartera” filma, objavljivana bi bila u jeftinim pulp magazinima, a kako se potpisivalo pseudonimima Mrle bi bio Mara Pogibejčić.

Strip

Eh Stripovi… Ne znam kad će doći vrijeme da se prestane glorificirati Alan Ford vrijeme i prepustiti se novoj produkciji, a mali fragment tim novim nastojanjima daje i Hartera. Vivi na web stranici postupno postaje i strip

Peek & Poke

Ima ona jedna izjava Miše Kovača koje se sjetim svaki put kada uđem u Peek&Poke – pjesma to je emocija. To je za mene “geek” hram Peek & Poke. Može me Tozo ljutiti na sto načina, u pet minuta izmjeniti stanje genijalca i tupana, ali njegove ideje, izboji energije, stvaraju gradski rascjep u sredini “plavih kuta” nenavikloj na tu kaotičnost i želju za ostavljanjem traga. Peek & Poke  je 2009. godine svojim postavom otišao i na Harteru što ne radi ni jedan muzej zatvoren u okvire svojeg formalnog egzistiranja i ritma XIX. stoljeća.

Atari Teenage Riot

“Geek” – sve ono o čemu se može pročitati u Wiredu. Logičko-filozofski ovo nije dobra definicija, ali zadovoljava emocionalne kapacitete. Upravo se u Wiredu moglo čitati o Atari Teenage Riotu. Kako i ne bi kada osim što nazivom podsjećaju na legendu igranja (Damn You E.T.!) u produkciji glazbe koriste kultni Atari ST! Iako su pjesme često nabijene digitalizirano modernijim anarhizmom i punk duhom postavljaju i složena cyberpunk pitanja   

Solarne ćelije

Ekologija često izgleda kao hippy pitanje iako suštinski na sve relevantno utječu “geekovi” koji stvaraju nove modele Tesla automobila, rješavaju sve probleme s produkcijom i distribucijom… Duh obnovljivih izvora energije Hartera je doživjela 2008. godine kada je organizirana “solarna terasa” na kojoj su na video zidu prikazivana i slušana događanja s glavne pozornice uz pomoć solarno proizvedene energije. Baudrillardov simulakrum na solarni pogon.

Fuck Buttons

Osim što se pjesmom super nadovezuju na solarnu priču  Fuck Buttonsi su ultra cool “geeky” – što reći o likovima koji su za kreaciju glazbe koristili i kultne klavijature Casiotone (koje je na sreću zahvaljujući nekim šanerskim aktivnostima kasnih osamdesetih imao i potpisnik ovih redova), a  nisu im strani ni Fisher – Price strojevi za karaoke… Igračke FTW!

DIY

Prostor Hartere je bez nekog posebno relevantnog ulaganja u infrastrukturu postao uzbudljivim mjestom za koncerte, festivale, buvljake, pa i kazalište predstave. Da bi išta u njemu uopće funkcioniralo domišljanje solucija od kako provesti dovoljno struje do šanka do kako spriječiti propuštanje krova stalan su dio procesa. “Sam svoj majstor” je uvijek bio najveći “geek”.

Eskapizam, a nije 8-bitni

Posted: Travanj 5, 2012 in Uncategorized
Oznake:, ,

Petljati u ovaj prizor dodatne riječi bilo bi ravno samozapaljenju. Dostojno prodora zepelina naoružanih laserima iz paralelne stvarnosti i ubrzanu evoluciju majmuna do pokoravanja Čovječanstva. Izvjesna teta Znanstvenica, imensku oznaku nećemo spominjati, napisala je osamdesetih da su svi ti SF-ovi, ljubići, vesterni, kriminalistika čisti eskapizam s kojim posla trebaju imati psiholozi. Ta slatka naivnost Sustavu pravovjernih.   

Kreketavi Alan Ford

Posted: Ožujak 23, 2012 in Uncategorized
Oznake:, ,

Vjerojatno nikad neću shvatiti sve razloge popularnosti Alan Forda u ex-Yu krajevima. Ponekad se tvrdi da je riječ o godištu  jer se samo življenjem unutar tako kontradiktornog, mozgovno vrijeđajućeg, ciničnog (…) društva moglo razumjeti sve te obrnutosti i mudrost izreka “bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti”. Ne vjerujem takvim interpretacijama jer novih ljubitelja ne bi više ni bilo. No bez obzira na moje neshvaćanje i nevoljenje samog tiskanog Alan Forda  volim doživjeti ispreplitanje realnosti i pop fikcije. Lokacija su Lokve. Malo goransko mjesto u pokušaju egzistiranja od turizma i potencijala kreketanja žaba.   I grupa TNT bi zaglavila. “Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega.”